subota, 10. rujna 2016.

Bog i štikle

dnevnik jednog epski opširnog patološkog optimista
Ovo je za strpljive i vjerne. Početak ili ono što predhodi Dajte si vremena.
 
Sasvim je moguće, obzirom da sam u biti novi mesija, možda i sa velikim M, da su se Bog (čije je postojanje upitno) i Svijet dogovorili da me se riješe.
Da sam barem od onih koji prihvate sve što život nosi, pa onda tuguju kako već pristoji i proklinju sudbu kletu. Ali ne! Ja to ne mogu. Ipak sam novi mesija. Svatko normalan bi rekao – eto takav je život. Ja, naravno, moram pitati: "Kakav je to život? Što to uopće znači?"
E, moj prijatelju! Dobro je Balaš rekao:
"Bolje da šešir nemam,
pod njime đavo drema..."
Skinula sam šešir. Onda sam odrezala kosu. Onda sam se obrijala do glave. I? Iz ogledala me preplašeno gledao mali, smeđi skakavac. A đavo? Pa, još je tu!
"Đavo mi je kriv."
Opsovala bih mu oca, ali znajući tko mu je otac, progutat ću svaku možebitnu zamjerku. Mogao bi me krivo shvatiti. Mislim, znamo tko je Otac Lucifera, anđela svjetla, najboljeg među najboljima, a gle kako je to završilo!
Onda je taj isti, uz svo dužno poštovanje, ljubim ruke i tako to, dao nama pravo izbora. I baš je super ispalo! Daleko od toga da kritiziram.
Dogodilo se eto tako da mi je oduzeta sposobnost hodanja u štiklama. Nisam dobila nikakvu službenu obavijest sa suda koja bi objasnila ovu mjeru, pa ti dragi moj čitatelju ne mogu reći zašto, ali vjerojatno zato što sam novi mesija.

Ako ti se štikle čine  kao sitnica, onda imamo problem. Štikla je bila dio mog stava prema svijetu. Razlika u tih 10 – 12 centimetara je razlika između poslušnika i ratnika. Štikla je oružje, uglavnom u službi samoobrane, ali "napad je najbolja obrana" rekoše mi. U štikli sam nesumljivo bila predator, ali imala sam milosti, to ipak valja reći.
Razlozi  ovog divljačkog, da ne kažem monstruoznog oblika ove bezrazložne i ničim izazvane agresije još su skriveni u gustim, maglovitim šumama moje podsvijesti u ugodnom društvu ostalih tajni čije vrijeme otkrivanja tek dolazi. Bit će da piju čaj i uživaju u ugodnom ogovaranju mene, koja sam ipak šef u ovoj nakupini stanica, da se razumijemo (stoka jedna bezobrazna)!
Ima način da se oslobodim ove bezumne robije na onoliko vremena koliko će trebati mojoj podsvjesti da se udostoji (neodgovorna beštija) riješiti me sivih zidova ispisanih reckama što predstavljaju dane. Već ih je dvije trećine prekriveno nesigurnim znacima, I-I-I-I pa poprijeko pet. Možda sam ih trebala urezivati sitnije, ali tko se nadao...Možda sam trebala urezivati godine! Manje bi strave izazivao pogled na sivi zid i bijele zloćudne recke. Možda je brojanje precjenjeno.
Uglavnom, otkrila sam prolaz iz tamnice na danje svijetlo. Ne na slobodu, ne! Do slobode je dug put, nego na svjetlo gdje sunčeve zrake miluju sasušenog malog skakavca. Griju mu dušu. Pune ga ljepotom ustreptale nade. Daju mu štikle.
Dragi moji, svijet ne voli heroje. Ne voli sretne ljude. Ne voli slobodu. Svijet mi je rekao – NE! Ne, je li? Vidjet ćemo.
I tako ti se ja, odlučim na rigoroznu pripremu za borbu, kako bih se pred tim vrlim Svijetom pojavila u najboljem mogućem izdanju, a to će reći, u štiklama.  Savjesno... dobro, više manje savjesno...Dobro, hajde ne savjesno, ali ipak donekle redovito! Je si li sad sretan! Uf! Dakle, relativno redovito sam počela vježbati, piti vitamine, proteine, ljekovite čajeve i ostala čuda.  Nakon dva mjeseca teških napora uma da se natjeram na ikakvu zdravu aktivnost, zbog čega sam padala u duboki očaj krivnje i bila prisiljena popušiti pola kutije cigareta u hipu kako bih ugušila istu, pa prihvatila činjenicu da će biti dosta i po jedna vježba joge za taj dan, da je dovoljno natjerati se da pojedeš dva obroka i jednu bananu, bila sam spremna probati štikle.
Moje omiljene štikle kao referentna točka, su čizme uskih sara uz samu nogu. Peta - 8 cm! Aman – taman! Sare su tako uske da sam morala skinuti hlače kako bih mogla zakopčati čizme. Sjedim ja tako i gledam najljepše čizme na svijetu, savršen oblik, savršena štikla u punoj veličini. Skakavcu ni traga, već ja moćna kao što se pamtim. Srce tuče u grudima, mislim da ću poletjeti. Otvorim sobna vrata i krenem hodati po dugačkom hodniku koji završava ulaznim vratima koja su, baš eto širom otvorena. Iza njih je sunce i svijet. Krenem hodnikom uzdignute glave, u plavim čipkanim gaćicana (ako si mislio da nosim one pamučne bapske) i štiklama na nogama. Čujem šum bila u ušima. Vidim zapanjen pogled muža i svekrve. Krenem. Do pola hodnika izbrojim deset koraka. Treba vježbe, tješim se. Davno je bilo!
"LAŽ!" - vrišti uznemirena podsvijest.
Nije tako, mislim ja, samo malo vježbe. Vratim se nazad. Opet deset koraka. Možda sam trebala početi jučer s vježbom. Sad bi mi bilo lakše. Idemo još jednom do kraja hodnika. Ispravi se! Gledaj ravno! Ne misli na ništa sem slijedećeg koraka! Brojim korake. Na pola puta moram se prihvatiti zida da zadržim ravnotežu, ali zanemarujem prijetnju. Dođem do vrata. Koljena klecaju, noge se tresu, krv zuji u žilama. Ovo neće ići. "Huston, we have a problem!". Pogledam vani, u vedro nebo, u sunce, u svijet. ZABRANJENO! Okrenem se prema natrag, prema tami  i sivilu. Poniženje i bol me preplavljuju. Hodaj! Ne plači! Šmizlo! Hodaj! Ako već gubiš, izgubi dostojanstveno! Cilj je, sada stolica na drugom kraju hodnika. Noge ne osjećam, samo uzavrelu krv u tijelu. Ne znam što se točno događa. Slika pred očima gubi oštrinu, obrisi su mutni. Ne smiješ pasti! Hodaj! Jedan! Dva! Da, možešse pridržati za zid! Tri! Četiri!  Odmori! Nasloni se na zid! Ne gledaj u ta sućutna lica! Nije važno! Samilost je, ma koliko uvredljiva, sad sporedna. Ne daj da te baci na koljena! Važno je ne kapitulirati. Nema predaje!
Još jedan dan, moje slavlje, moj zasluženi trijumf ...prašina.
Oteti mi neotuđivo!  Oteti mi mene! Tijelo se trese od iznemoglosti. Gravitacija kreće u napad.
"...umrijeti
I usnut! Usnut, pa i snivat možda!"
Ništa više!

Odgurujem se od zida. Preko ramena bacam pogled prema van. Na komadić neba i osunčanu tratinu, na svijet koji je rekao svoje pravično: NE! Bez milosti, bez sućuti! Tek zluradi hihot i pakost struji tim svijetom kao tišina. Okrećem pogled od vrata. Preda mnom dva preplašena lica. Ma nemoj! Pa je l' ti, Svijete znaš s kim imaš posla, kukala ti majka! I krene! Obješenjački smiješak, malo nakrivljen kako već pristoji. Ruke se prihvaćaju rubova mojih plavih čipkanih gaćica, iz usta izlazi ta jedna riječ sva okićena životom -NIKAD! I povučem plave, čipkane gaćice dolje, pa pokažem svijetu i njegovom prijeziru moju lijepu, malu, koščatu stražnjicu.
"Bolje da šešir nemam..."
Izujem čizme, odvučem se do sobe i navučem trenerku. Ti bi, Svijete gledao kapitulaciju, je li? Ha, sretno ti bilo! Ne daš mi štikle?! Onda rat! Tvoj izbor, ne moj. Upamti!
Sad bliža zemlji za tih pišljivih 8 cm hodam sigurnije. Izlazim van iz kuće i sjedam za stol u vrtu. Palim cigaretu.
Važno je znati da Bog (čije je postojanje upitno) ima lošu naviku da nas gađa našim vlastitim ružim i bolnim sjećanjima. U skladu s tim pobrinem se svaki dan sačuvati bar jedno lijepo sjećanje, jednu sliku koja odiše ljepotom, ljubavlju, smijehom.  Frajer misli da je pametan. Ha, vidjet ćemo tko je pametan.
Nebo je one najplavije  boje što jedno proljeće može ponuditi. Negdje na južnom obzoru lebdi par paperjastih bijelih oblačaka toliko nevinih da sunce na njih ne obraća pažnju i ostavlja ih na miru. Nada mnom se proteže žica koja već godinama ne služi ničemu sem da prihvati lastavice kad stignu kako bi na miru raspravile što im se po putu izdogađalo. I sad su dvije na njoj. U travi, svoj sočnoj i gustoj primjetim malen i grimizni cvijetak.
 Ličio bi na zumbul da nije deset puta manji i grimizan, a nema ni listove kao zumbul. Svejedno, prelijep je. Kao kap žive krvi, kao dah života. Nazire se
negdje među gustim laticama sunčana, plamena sredina. Kao izvorište snage, kao bit. Ovo ću pospremiti u neku od sivih stanica kao rezervu za crne dane.

Mobitel se oglasio kao da ima napad. Zašto se dereš ti nenormalna nakupino čipova! "I feeal good!" viče on. Pa blago tebi! Lako je osjećati se dobro kad nemaš ni srca ni duše, smeće jedno! Požurim se javiti dok ga nisam tresnula o zid.
"Oj!" kažem  slušalici.
"Ej!" kaže slušalica meni.
"E!" opet ja.
Slušalica – "Si budna!"
Ja – "Ne! Ovo je moj alter ego koji prima pozive dok spavam."
Slušalica - " Dobro, onda reci svom Ja da je danas dan za Sv. Fošku."
Ja (prerušena u svoj alter ego) - " Zašto?"
Slušalica - " Zato jer je pun mjesec i to plavi i zato što je sabat i zato što je ekvinocij ili solsticij, nešto od toga i zato što zmajeve brazde na ovakve dane aktivno djeluju."
Ja (i dalje prerušena) – "Sv. Foška je super, zato jer tamo živi ključar. Kad idemo?"
Slušalica – Nemam pojma. Koliko je sati?"
Ja - " Sati je, ček' da vidim, sati je SAD."
Slušalica – "Odlično! Onda ću doći u dva, da prođemo do Bille i uzmemo nešto za žderu. 'Ajde bok!"
Ja – "'Ajd?!"
Sveta Foška je crkvica na jednom brdašcu sa kojeg se vidi najtopliji zalazak sunca koji će živjeti vječno, ako si spreman dozvoliti mu da se ugnjezdi u sjećanje. Sveta Foška je također tipičan primjer uzurpacije od strane velike nam i moćne Crkve (ljubim ruke i tako to), ali Bog je bio beba kad je ovo mjesto privlačilo ljude, a ljudi su onomad dolazili zahvaliti na blagodatima kojima ih je zemlja obasipala. Tlo na kojem je izgrađena crkvica je mjesto gdje je Majka Zemlja pružila svoju ruke ne bi li tako  probudila život nekako najviše u ljudima, jer u njima život često spava k'o top. Tu nema zahtijevanja. Nema:"Ja hoću!". Nema:"Daj mi!". Ljudi to ne razumiju i kad se skupi dosta svijeta osjeća se energija napetosti želja. To ne ide tako. Ovdje samo možeš voljeti SVE i onda odnijeti tu ljubav sa sobom u svijet. To je lijek! Možda je to uvijek i bio lijek. Možda je to lijek bilo gdje.
I tako, eto nas na Svetoj Foški.  Ona, poznata od ranije kao slušalica, ja, pravim imenom Ja, On koji oduvijek sve zna, pa tako i činjenicu da znanje dolazi kad se stvori plodno tlo i zato nas  blagonaklono pušta da grčevito smišljamo i izmišljamo toplu vodu i Mazda kao najrazumniji član ove famozne četvorke.
Lijevo je stari maslinik kojem se vjerojatno divio i car August ako je bio dovoljno pametan da posjeti ovo mjesto. Desno je livada gdje po noći plešu vile. Iza nas je sunčev krevet, namješten i spreman za još jednu predstavu sutona.
Tu je već sva sila ljudi. Kad kažem sva sila, to mislim više od pet i manje od deset, pa iako taj broj ne zvuči silno, vjeruj da pet ljudi svaki sa tisuću želja, molbi, strahova zaguši prostor kao da smo natrpani u bačvu. No dobro, isključit ću ih nekako. Tu je i lokalni prorok – izlječitelj – mesija u bijelom odijelu. Svako "sveto" mjesto ima svog šarlatana – krvopiju – varalicu.  Potpuno ozdravljenje 1000,00 kuna, djelomično ozdravljenje 500,00 kuna, ali ćete, svakako morati ponoviti tretman. Pitam se kakvim uspomenama ga Bog (čije je postojanje upitno) gađa svake noći. Hm, vjerojatno zato ima tolike podočnjake. Pa svakom po zasluzi, zar ne! Drži se dalje od nas, jer jednom u prošlosti su njegovo umno izlagnje o moći kozmičke energije čiji je on kanalizator omele krave.
Naime, dogodilo se da smo tako sjedili na kamenim klupicama i gledali svoja posla (moš' mislit'!). Vidimo tako dva čovjeka kako rade nekakve neobične pokrete, možda vježbe, ali ne liči na ništa pametno.  Znatiželja je ubila mačku, rekoše mi. Dobro je onda da nisam mačka, jer bih davno poginula. Odlučimo prošetati oko crkvice kako bismo bolje vidjele o čemu se radi. Prvi krug – bilo nam je malo neugodno, pa nismo ništa pitale. Drugi krug – otrčao je do čempresa i nešto lamatao rukama. Treći krug – uspijevamo.
"Oprostite, možete li nam reći što radite!" priupitam, sva slatka i mila. Prije nego nastavim, dragi čitatelju, važno je znati da nema new age taktike prosvjetljenja sa kojom nismo upoznate. Tajna, Abraham, čakre, yantre, mantre, mediacije, DNA aktivacija, kristali, tibetanci... Sve što čovjek želi znati, samo neka nas pita. Mi smo hodajuće enciklopedije gluposti. Nemoj nas pitati gdje je Istambul, jer će odgovor biti: "U ovo doba dana, nekoliko milijuna kilometara istočno od Sunca.", ali o prosvjetljenju znamo S-V-E!!!
Dakle, pitam ja tako tog bijelog čovjeka o čemu se radi. A on! Razmahao se kao lud i krenuo.
"Imao sam sreću da budem odabran od Više Svijesti kao kanalizator kozmičke energije, koja će kroz mene u svakom čovjeku aktivirati uspavane strune DNA i time ga, kroz određene tehnike meditacije i osobne mantre dovesti do zdravlja i prosvjetljenja!"
"A?" Pogledom zatražimo objašnjenje od njegovog prijatelja koji sav nasmijan stoji kraj njega.
Prijatelj dobrohotno ponudi rješenje - "Pitajte Branka!" i mahne rukom prema bijelom čovjeku. Vratimo pogled na tog Branka.
Branko: "Ja sam izlječujuća energija!"
Mi: "Ali kako liječite?"
Branko: "Postoji kanal koji me povezuje sa Višom Sviješću!"
Mi - upitan pogled na prijatelja.
Prijatelj: "Pitajte Branka!"
Mi: "Dobro. Kako vi to liječite preko kanala i uz pomoć Više Svijesti?"
Branko:" Sve je povezano kroz mene i ja provodim izlječujuću energiju!"
Mi: "Oprostite, je li ovo neka šala? O čemu vi pričate?" Opet pokušavamo naći spas u prijatelju, a prijatelj, sav nasmijan, ponavlja kao pokvarena ploča.:"Pitajte Branaka!"
"Pa pitamo Branka, ali on ništa ne govori!"
Branko: "Ako se podvrgnete tretmanu. Prvi tretman je 500 kuna. Kanalizirat ću u vas energiju."
"A ha! Došli smo do cilja i svrhe! Dakle mi vama platimo 500 kuna i vi napravite – ŠTO?"
Branko: "Ja sam iscjeljujuća energija! Bio-energija je u službi aktivacije DNA!"
Mi, međusobno: "On je lud!" Opet pogledamo prijatelja očajnički se nadajući nekom objašnjenju. Prijatelj nam naravno uslužno odgovara: "Pitajte Branka!"
Već hipnotizirane bezumljem ponovo pitamo: "Molimo Vas, Branko, recite nam što ćete vi napraviti ako Vam mi sad damo 500 kuna?"
Branko:"Ja sam iscjeljujuća energija koja putem kanala povezanosti i ispravnim osobnim mantrama, koristeći shiatzu tehnike i aluvede liječim..."
U tom trenutku do nas dođe zvuk zvona koja su ili na ovcama ili na kravama. Pogledamo na put, a kad ono – krave.
"KRAVE!" oduševljeno se bacimo u trk prema njima. A krave se okupile oko Mazde i ližu karoseriju, vjerojatno zbog soli, a možda samo od ljubavi, tko će ga znati. Mi češkamo krave i pričamo s njima. Razgovor je puno smisleniji od onog sa Brankom. Za njega smo zaključile da je smiješan i više nismo obraćale pažnju na njegove egzibicije oko crkve. Svakako je to bio trenutak kad je new age postao  old age. Više se ni time nismo umarale. Previše je to strke i pravila za nas lijene. Religije su kroz povijest toliko zagadile vjeru da je pravo čudo da još u išta zbilja vjerujemo. Ovo nije kritika i samo naprijed, bravo vi, ljubim ruke i tako to, ali bez mene, molit ću lijepo.  Sada smo pagani, što će reći da radimo što hoćemo i kad hoćemo. Tako je puno lakše.
Uglavnom, eto nas opet ovdje. Ključar je uvijek istom mjestu, pod čempresom, za tezgom punom sira i meda. Nasmiješio se kad nas je vidio i pošao nam u susret.
Gegam se poput patke, ali žurim mu u zagrljaj.
"O! Što je s tobom?" govori, grleći me "Što je s nogama?"
"Opet ne slušaju. Misle da su one svoje odhodale." odgovaram udišući spokoj njegovog zagrljaja.
"Pusti ti njih! Ne znaju one s kim imaju posla. Još ćeš ti sa vilama plesati po rosnoj travi u maglovitu zoru." Tapše me po ramenu i vodi u popločeno dvorište pred crkvicom. "Čekaj da se malo ljudi raziđu, pa onda sjedni na onaj tvoj kamen. Znaš da se trebaš okrenuti prema suncu u zalazu. Jesi li ponijela jastučić? Kamen je hladan. Ne valja jedno liječiti, a drugo razbolijevati. Ništa se ti ne brini. Jaka si ti i srce ti je toplo. Bit će sve u redu." Odlazi sa toplim smiješkom za svoju tezgu sa sirom i medom.
Sad sjedamo na naše uobičajeno mjesto i vadimo čips, smoki, krekere, čokolade, kekse, vodu, Colu, cigarete... Kao da smo došli na kampiranje. Pokušavamo ignorirati očajnike koji stoje u krugu i nešto mole ili obilaze crkvicu, jer je to kao važno. Nije važno, to smo mi izmislile, onomad pokušavajući otkriti tajnu Branka. Sada je već općeprihvaćeno da se crkvica mora obići tri puta. Ljudi su nevjerojatno glupa vrsta. Čudo jedno!
U neko doba ljudi počinju odlaziti. Vide da će uskoro sunce zaći i ne znaju važnost zalaska. Kako im objasniti? Možda da pitamo Branka!
Mir je zalegao svijetom. Čuje se cvrkut ptica i lepet njihovih krila. Čuju se zvona u daljini. Možda su to one naše krave. Čuje se lahor koji mrsi travu i donosi miris zemlje, sav opojan, umirujući.
Uzimam moj mali plavi jastučić i odlazim do središta dvorišta. Sjedam na taj kamen pogleda uprtog na zapad. Čitaoče, ako zaista želiš znati kako taj prizor izgleda, pitaj Puškina, ili ako baš hoćeš pitaj Branka. Mene ne pitaj! Pa nisam ti ja nekakav pjesnik da znam opisati blaženstvo u tri rečenice. Rado bih ti ja sad ovdje udarila u žicu posvemašnje lirike, pa traljavo iscrtala romantičnu sliku. Možda i bolje, jer vjerojatno ne bih završila nikad.  Uglavnom, budi prijatelj i zamisli da ti Puškin na uho šapuće ljepotu. Sačekat ću ja dok završite.
Osjećam kako se rasplinjujem, rastapam. Vatra zapada me usisava. Tajne u mojoj glavi su se šćućurile u strahu od razotkrivanja. Neka, neka!
Ti, čije je postojanje, bar meni, upitno. Ti, oče svih nas. Ti, milosrdni, svemilosni, sveznajući. Ti, koji si Dobro i Istina i Ljubav. Ako ti ova eksplozija plamene ljepote koju mi oči sad upijaju nije dovoljna, evo nosim ti i onaj grimizni cvijetak u sočnoj zelenoj travi od jutros. Sjećaš li se?
Nego, da te pitam nešto! Ti kao savršenstvo bez mane, jednom si imao dvoje djece. I ta su djeca pogriješila i napravila ono što si im strogo zabranio. Na stranu činjenica da svaki roditelj zna da ako nešto djeci izričito zabraniš, ona će prvom prilikom napraviti baš to. Mislim, koliko znam, u rajskom vrtu je sigurno bilo i otrovnih gljiva i oleandra i bršljana, pa im nije palo napamet da to jedu. Dalje, jesi li ti ikada čuo za upozorenje: ČUVATI IZVAN DOHVATA DJECE! Dakle, hoćeš mi reći da u cijelom svemiru, ponavljam U CIJELOM SVEMIRU, ti nisi mogao naći neko prikladno mjesto da posadiš to prokleto drvo. Što fali Jupiteru, na primjer? Onda, kad djeca naprave ono što se od djece i moglo očekivati, ti postupiš; kako? Izbaciš ih van iz kuće! Dobro, jesi li ti normalan! Da ti znam adresu, poslala bih ti Centar za socijalnu skrb na vrata. Djeca se tako ne odgajaju! Djeca pogriješe tisuću puta, ali roditelj je tu da ih nauči, opomene, uputi i oprosti! Ti si, kao pun praštanja, je li! Ha!
I sad, što bih ja to tebe trebala pitati, moliti usrdno i skrušeno? Da jednim pokretom izbrišeš ovu kuju od multiple iz mog tijela i moje glave? Bojim se da sam do sad pojela previše jabuka da bi me uslišio, sav važan kakvim se smatraš. Rekoše mi da je jedino bitno reći: "Neka bude Volja Tvoja". To se valjda odnosi i na konc-logore,  nasilje, bolesti, trista čuda. Reći ću ti zato slijedeće: od sad na dalje NEKA BUDE VOLJA MOJA! Kad si mi već dao pravo izbora. Miči se od moje djece, od mojih pasa, mačka i papagaja! Miči se i molim te, nemoj nam pomagati! Ti nisi otac i ne mogu naći ispriku za tvoje nenormalne postupke od iskona do danas! Iskreno, velika je sreća što vjerojatno ne postojiš, jer bi se do sad već potukli. Ti si jedna obična..., jedna obična..., pa ne znam što da kažem! Jedna obična samoživa gomila nečega, eto! Znaš ti bolje nego ja što ti mislim, sav sveznajuć kakav već jesi. Pa znaj onda i ovo! Hodat ću u štiklama po bilo koju cijenu. Neću odustati nikada, i kad - tad naći ćemo se oči u oči, Ti, Ja i štikle. A ti se brate, kuhaj i dalje u toj tvoj  umnoj tvorevini od Svijeta. I ti si mi kao savršen! Pih! Jad i bijeda! Obrani ga od mene, ako možeš naći jedan argument koji mu ide u prilog! Obrani ga ako se usuđuješ!
I evo ti ovaj grimizni cvijetak u gustoj zelenoj travi kad sam ga već ponijela! Možda bar njega upamtiš! Odoh tamo gdje su sve uspomene lijepe i ima cvijeća koliko ti duša želi, ali ovaj put za mene.

Nedostajat će mi naše prijateljstvo. Možda će i tebi nedostajati.

Zbogom ostaj, oče!