subota, 10. rujna 2016.

Neka bude svijetlo

               




 Evo mene opet! Gdje sam bila, možda bi netko htio znati, a možda nikoga nije briga. Svejedno. Bitno je da se nisam izgubila sama pred sobom (ili možda jesam).  Tih nekoliko mjeseci provela sam uglavnom u svijetu vila i zmajeva. U svijetu stalne čarolije. Život je zapanjujuće prelijep, što ne znam je li  blagoslov ili prokletstvo. Kako god bilo idemo dalje! Nisam baš od volje, ali u knjizi koju čitam upravo traje bitka. Bitke mi nisu baš zanimljive osim kad govorimo o Gaju Juliu Cezaru, pa ću s vama razgovarati dok bitka prođe.
Promatrala sam malo ovaj svijet u kojem sam se rodila. Prvo, nikako ne mogu shvatiti što me to spopalo da dođem ovamo. Pojasnit ću navedene nepoznanice. Postoje ljudi koji tvrde da smo svi mi OSOBE što, koliko sam shvatila znači da smo podložni svim pravilima civilizacije, zakonima i da svi poštujemo pravila u koja sm o samo donekle upućeni, jer većina nas nije izučavala pravo pa nabadamo k'o ćorava kokoš i često se odlučujemo na nedjelovanje jednostavno zato jer nismo sigurni što se ono smije, a što ne smije. Ono što opravdava  taj stav jest uvjerenje da nitima civilizacije ukroćujemo svijet u svoju korist. Kraće rečeno mi smo „Naj jak na plaža!“ i nitko nije jači od nas. Kako bismo postigli ova cilj moramo biti poslušni vojnici.  Kraće rečeno Osoba je isto što i ROB!?!?!?!
 Probajte razmisliti o slijedećem: svijet je pun pisanih i nepisanih pravila i ako odstupimo od njih bit ćemo proglašeni ili luđacima ili kriminalcima ili na bilo koji način kršiteljima normi. To je činjenica. Tko pristaje na normu bude plaćen papirima koje onda zamijeni za osnovne potrebe da bi preživio. Robove nekad nisu plaćali, ali su ih hranili i davali im sklonište od vremenskoh prilika i neprilika. Danas, u ime naše stečene slobode možemo sami odlučivati hoćemo li za ručak jesti kupus ili pečenje. Ipak, nekako je kupus češće na trpezi od pečenja.  Nekad su robovsku djecu prodavali. Danas možete imati djecu bez straha osim ako „Gospoda od vlasti“ odluče da ih ne odgajate u skladu sa društvenim normama, pa vam ih jednostavno oduzmu. Nekad su i odrasle robove prodavali, kažete! Pa nisu li vas prodali već stotinu puta samo u zadnjih 25 godina? Nisu li vam oduzeli svako pravo na mišljenje i djelovanje osim ako ste se priključili nekoj od političkih kasti gdje i dalje imate gazdu, samo što se ovaj smiješi i miluje po glavi, obmanjuje hraneći se vašom fanatičnom potrebom da isplivate na površinu znajući da je voda duboka i da površine nema. Riječi su sve što vam nude. „U početku bijaše riječ“ rekao je Ivan i toga se drže, time vladaju u svojoj domeni. Van ovoga, svatko od nas caruje vlastitim carstvom, kao kralj Malog princa. Tako, kad kažem da sam kraljica, mislim upravo na takvo kraljevstvo. Kraljevstvo mene same. Carstva su mi previše!
Pa ja bih na to rekla  : „Hvala! Ali ne hvala!!!“ FUJ! BLJAK¨! ODVRATNO! Nisam u stanju ni ispoštivati svoje osobne naredbe (od sutra prestajem pušiti! Npr.) a kamo li nečija tuđa. Možda sam roba s greškom. Molim da se uzme u obzir da sam jednom davno pala sa smokve. Kako god; JA SE NE DAM POROBITI!!!
Onda ima ljudi koji će isprovocirani svim ovim gadarijama reći: „Ja nisam OSOBA . ja sam ČOVJEK“! Ma da bih riječ rekla! Homo sapiens sapiens. To smo mi! Veličinom mozga smo superiorni svim drugim bićima na Zemlji, a tko jači taj kvači (ovo isto uopće ne razumijem, al' ajde). Kako nemamo nikakvih drugih prednosti sem mozga, upotrijebili smo ga najbolje što smo znali i umjeli i baš smo lijep svijet stvorili, zar ne?

Ima, naravno i ono uvjerenje da nas je stvorio Bog (glavom i bradom). Mi smo mu nekako najdraži od svih drugih bića i izdvojio nas je od svih ostalih i postavio za pastire. I gle, kako je to super ispalo. Naravno , postavlja se pitanje: ako su Adam i Eva bili bjelci, što su onda crnci i kinezi i japanci, crvenokošci i oni boje bijele kave što žive istočno od nas.
Kralj Julian bi rekao: „Divlji vanzemljaci iz divlje budućnosti!“







Kako god gledali na stvari, uzimajući u obzir da su razlike između Osobe i Čovjeka jedva vidljive,  ostajemo i dalje :“Naj jak na plaža!“.
Sve što nakon pomnog promatranja mogu reći i ne tvrdim da sam u pravu, mene je malo sram što sam dio te agresivne, predatorske bratije. Rekla bih da nikako nismo pastiri, već prije šakali ili još gore skakavci; najezda cijela. Po tisućiti valjda put doveli smo se do točke gdje nam opet, pod hitno, jučer treba novi....Što?


Che Guevara!?


  

Ili (Neka nam Providnost pomogne!)novi:
Mesija!???









Zbilja?! Opet iznova?! Vrtimo se u krug bez kraja i konca samo kretanja radi. A da svi zajedno probamo malo stati. Stati i sagledati kuda to idemo, koji su nam to ciljevi puta, koji je smisao našeg djelovanja.
Eto zašto me nije bilo tih par mjeseci. Tražila sam svoj smisao i svrhu. I zaključak je slijedeći: da i dalje sam bezrezervno Žena – Majka – Kraljica, ali sam uz to i Duša koja je Ovdje u prolazu. Ništa sem te spoznaje ne umiruje čovjeka do potpune tišine.
Imam nekakva oštećenja na mozgu. Ne znam zašto bi to ikome bilo čudno i zašto se to smatra nedostatkom. Zalijepili su mi etiketu: bolest – multipla skleroza. Drugim riječima  „Znamo od čega ćeš umrijeti! Jeee! Bravo mi!“. Ma nemojte mi reći! Ne pada mi na pamet da prihvatim to vaše bogohuljenje mog vlastitog boga koji nema veza s vašim bogom. Ja ću naravno umrijeti kao i svi ostali, ali kako ... e o tome ću odlučiti ja. Nema nikakve šanse da se prepustim ovoj virozici ili što je već da me satre. Ne zanimaju me pravila ponašanja, zakoni civilizacije, norme religija, ograničenja homo sapiensa sapiensa. Ne zanima me hoće li me cijeli svijet osuditi i vezati za stup srama. Moje tijelo, moj intelekt su ovdje da zaštite dušu i da čine ono što im duša naredi.
Poanta svega ovoga:
U ovom društvu samo jedna stranka ozgiljno razmatra problem lijeka za bolesne ljude  i problem lijeka za bolesno društvo. To je ORAH. Moralna odgovornost svakog bolesnog ili nezaposlenog čovjeka jest da da svoju podršku i glas pokloni baš ORAH-u. Ako uzmete u obzir da vam to govori jedan zadrti anarhist, onda bi vam trebalo biti jasno da ovdje nema zajebancije. Nemojte mi sutra kukati kako ne možete doći do lijeka, kako je lijek preskup, kako nema posla ni nade, bla,bla, bla. Riješenje vam je pred nosom. A sad vi napunite dušu strahom i glasajte za uvijek iste izrode, nemojte si pomoći, nemojte ni slučajno dati svoj glas i podršku onima koji imaju konkretno riješenje i svu silu visoko educiranih ljudi koji su uz to i prošli rigirozan test inteligencije. Radije glasajte za glupane. Kako se ono kaže: kakav narod – takva vlast!

Nemojte mi ići na živce – kažu da sam bolesna žena!